Početna formacija i razlučivanje poziva u OFS-u- ljudska (psihološka) dimenzija

bilješke s predavanja fra Krunoslava Kolarića održanog

na V. nacionalnom seminaru za formaciju u OFS-u

Zagreb- Granešina, 01. 03. 2014.

Veliko pitanje koje se danas postavlja je pitanje identiteta. U Franjevačkom svjetovnom redu hijerarhija mora biti vrlo jasna. OFS je red, on mora imati svoju prirodnost. Nitko ne može mijenjati uređenje reda, njegovu prirodnost. Važno je i da kandidat ima poštovanje- on je došao u OFS, tek treba upoznati ono što OFS živi. OFS je red, toga moramo biti svjesni u našim mjesnim bratstvima, inače ćemo svašta unijeti. Također, trebamo gledato na cijelo tijelo OFS-a, na svim razinama, uvijek to imati u vidu; to je jako važno da bi Red bio uredu. Franjevački svjetovni red treba biti ono što nam je Bog dao da on bude. Bog je stvorio red, a čovjek nered, i tada- s neredom- nastaju problemi. OFS je javno vjerničko društvo, javno dobro Crkve, i trebamo biti svjesni odgovornosti i u odnosu na Crkvu samu.

U početnoj formaciji su najvažniji temelji koji uvijek proizlaze iz naše primarne obitelji. Tu stječemo prvo iskustvo naše vjere; kad odrastamo, vidimo što nam nedostaje. Kada se ulazi u Franjevački svjetovni red, to je Red, što znači nešto ozbiljno, i kada prepoznajemo sebe kroz primjer sv. Franje i franjevačku duhovnost, onda to upotpunjuje naše prvo iskustvo vjere.

Velika je odgovornost onih koji rade u formaciji u OFS-u. Potrebno je:

-prepoznati motivaciju kandidata,

-prepoznati što ga je pozvalo u OFS, koji su mu ciljevi, očekivanja, gdje sebe vidi unutar Reda,

-znati ima li temelje, znati pozadinu (otkud kandidat dolazi, iz kakvih prilika).

Sve to se uzima u obzir kad primamo kandidata u Red; trebamo znati da je kandidat psihički i fizički stabilna osoba. Pritom je važan prvi susret s kandidatima, pri kojemu je važno vidjeti, čuti i doživjeti ono što svaka osoba govori jer ljudi nas znaju zanijeti i očarati, a nemaju poziv za OFS. Postoji dužnost i odgovornost da se osobno razgovara sa svakim kandidatom koji želi ući u OFS. Treba postavljati jasne granice kada se odlučuje je li osoba za naš Red. Ne možemo biti bez ikakvih kriterija ili da netko dođe kao kandidat, a da nemamo pojma s kim imamo posla. Jako je važno slušati, osobito o tomu što je potaklo nekoga da postane član OFS-a. Ako se u početnoj formaciji, odnosno na početku, napravi propust, onda kasnije nastaju problemi. Važno je poznavati osobnu povijest osobe i razgovarati o kandidatima na vijeću. Svatko je bitan, treba voditi brigu o svakome članu.

Nositelji službi imaju jako odgovornu ulogu: obavljati svoju službu čisto, pravedno i po Pravilu i Generalnim konstitucijama- bratstvo nas je na to izabralo. Potrebno je znati poslanje i odgovornost Reda i važno je biti svjestan da nije nitko sam sebe izabrao- izabralo ga je bratstvo. Oni koji obavljaju službe moraju poznavati Pravilo i Generalne konstitucije i poznavati poslanje Reda: nasljedovati Isusa Krista po primjeru svetoga Franje u Franjevačkom svjetovnom redu, i to sada- Isus čini sada. Naša je zadaća djelovati danas i sada; moramo imati odgovornost da  ne odgađamo ništa za sutra (jer to već može biti kasno). Bitna je prisutnost duhovnog asistenta na vijeću i, također, da sudjeluju i svi drugi članovi vijeća sudjeluju u njegovu radu.

Zna se dogoditi da stalno gledamo problem, a ništa ne poduzimamo. Tko smo onda mi, i što radimo, ako imamo službu, a ništa ne činimo? Ako postoji osoba koja predstavlja problem, trebamo znati da ona nema pravo ugrožavati moju zajednicu i blatiti je.  Ako postoji problem, ne smije se samo pustiti, to nije kršćanski. Taj problem svi moramo rješavati. Ako postoji „brat muha“ o kojemu sv. Franjo govori, ne možemo dopustiti da i dalje ometa nego ga treba maknuti. Takve osobe su jako opasne za bratski život, treba paziti da ne potcijenimo osobu u tom smislu. To je naša odgovornost, mi smo ti koji trebaju odlučiti. Ako problem imamo, treba se suočiti s njime.  Često nam je problem i to kako opomenuti brata koji ne živi po pravilu OFS-a. Ono što je jako važno je pristup. Često se pitamo o reakciji- što ako me napadne, ignorira i slično. Zlo nas zaustavlja- da se ne maknemo, da ne napravimo ništa. Drugi pogrešan pristup je s naslova vlasti- „ja sam faca“. Treba se zaustaviti i razmisliti, vidjeti kakva je osoba ispred mene, tek tada dolazi do promjene. Treba gledati kako bih ja htio da se meni prstupi ako imam problem. Pred svakim postaviti pitanje: „Što ti treba?“, pristupiti individualno. Nije lako brata opomenuti, ali ako pristupimo ljudski, i na svoj način, onda ćemo uspjeti.

Važna je međusobna podrška u radu, to nam nedostaje. Trebamo znati da u formaciji nismo sami. Važan je učitelj formacije, ali odgajaju svi. Važno je biti jedno tijelo, surađivati zajedno. Učitelji formacije trebaju tražiti suradnju i podršku svih koji su u vijeću, da vijeće bude jedinstveno i povezano. Važno je znati i kako se doživljava učitelja formacije, tu je bitna povratna informacija. Kad se radi s kandidatima, treba biti s njima i za njih. U stanju smo napraviti razdor jer  smo kandidate podijelili prema svojim gledanjima i prema ljudskim shvaćanjima, to više nije bratstvo. Ljude treba prihvatiti onakvima kakvi jesu, kakvima ih se vidi. Treba izreći, podijeliti, verbalizirati ono što vidimo kod druge osobe. Kad se sve uzme u obzir, bitan je čovjek, da se čovjeku želi pomoći.

Poziv u Redu je poziv na odgovornost. Zavjeti obvezuju i zato postoji formacija, ne dolazi to odjedanput. Također, trebamo biti svjesni da nisu svi za sve i da nisu svi da budu u svemu. Svi smo važni; kada dajemo, svatko daje jedan mali djelić sebe i onda je to dobro, od toga se slaže jedan potpun mozaik, ali, kada netko dolazi, moramo postaviti pitanja: tko si? s čim dolaziš?, jer, veliki je problem kada ljudi ne znaju zbog čega su došli. To su, pak, nesvakidašnja pitanja, jer smatramo da se to podrazumijeva. Svaki je član bitan, nijedan nije došao slučajno; ako, pak, nije došao radi Isusa ili Franje, ne treba dolaziti (ako je došao iz nekog drugog razloga, na primjer zbog duhovnog asistenta).

Važno je da se na susret ne dolazi kao slušač ili promatrač, nego da se ponese sa sureta ono što svakomu treba. Treba provjeriti nosi li svatko pravu stvar sa sobom sa susreta; treba provjeriti što svatko sa sobom nosi. Važno je i ono što donosimo na susret (trebamo donijeti sebe), a važno je i što će čovjek ponijeti sa sobom iz susreta s nama.

Ne treba ukidati druge zajednice u Crkvi, to je njezino bogatstvo, ali svatko treba odabrati, ili kandidatu u formaciji treba reći da mu više odgovara druga zajednica. Drugi pokreti u Crkvi su dobri, ali nemaju mjesta u našemu Redu, zato i jesu samostalni. Svaki osnivač pokreta ima neku karizimu koju živi. Biti franjevac je teško, ali i lijepo. Previše se čudimo kada netko ide u druge zajednice, i pitamo se zašto mladi tamo odlaze, a ne pitamo se što mi radimo, kako živimo i kako molimo, što mi možemo ponuditi. Previše smo fokusirani na druge; lakše je promatrati druge, ali treba početi od nas samih. Danas se općenito javlja veliki problem identiteta. Postavlja se pitanje i našega identiteta – zašto odlazim tamo (u druge zajednice), a u Redu sam ovdje. Ako je netko u aktivan u svim mogućim zajednicama- što onda još može pružiti OFS? Pitanje je što toj osobi treba i zašto baš OFS (pitanje motivacije). Nije dovoljna samo želja- ja bih to htio biti. Treba znati i da mi nismo psihološka ustanova. Ako je osobi potrebna pomoć, ne može doći liječiti se u OFS, to je u startu krivo. Mi nismo zato tu, to samo još više šteti toj osobi. Njoj treba stručna pomoć.

Vrata Crkve su otvorena svakome, ali je pitanje kakvi ulazimo- kao promatrači, kritizeri, frajeri… sve smo to mi. Prije nego počnemo kritizirati, potrebno je provjeriti kvalitetu našega pogleda.

Kada govorimo o OFS-u, onda je to nešto drugo, u Redu treba biti reda. Kao i u obitelji: obitelj funkcionira ako ima reda. Franjevački svjetovni red je nešto što treba biti posloženo, a nemamo pravo posložiti nešto po svojim nadahnućima- tu znamo biti kreativni. Ono što nam je Franjo ostavio i što nam je potvrđeno od Crkve, to je naš Red i toga se treba držati. Ovo nije nikakva sladunjava pobožnost ( „Idem, doživjet ću, osjetit ću…“), nego je to odgovoran način života; način života po Evanđelju je velika odgovornost.

Važno je znati ispravno komunicirati jer mi to danas ne znamo. Trebamo se otvoriti i razgovarati, govoriti o motivaciji, darovima, ciljevima. Ako ne verbaliziramo ono što nam se događa, tada nema pomaka. Da bismo ostavrili komunikaciju, treba znati slušati. Treba i pitati, moliti da netko bude jasan.

Na primjeru svetih Petra i Pavla možemo vidjeti da su suprotnosti i napetosti izvor svih snaga u nama. To je razvoj od neodređenosti i plašljivosti do određenih profila i određenih crta. Formacija traje cijeli život, uvijek trebamo pitati: što još?, treba nam to biti uvijek novo.