Ivan Šaško, pomoćni biskup zagrebački
Uvod i homilija
u euharistijskome slavlju Subote petoga vazmenog tjedna
povodom Trećega nacionalnog hodočašća hrvatskih nacionalnih bratstava
Franjevačkoga svjetovnog reda i Franjevačke mladeži
u čast bl. Alojzija Stepinca
Zagrebačka prvostolnica, 25. svibnja 2019. u 10 sati
Sve vas, dragi hodočasnici, braćo i sestre Franjevačkoga svjetovnog reda, članovi Franjevačke mladeži, oduševljenici svetošću svetoga Franje i blaženoga Alojzija, pozdravljam u Očevoj ljubavi, u miru Krista uskrsloga i u dobru Duha Svetoga.
Primite moj pozdrav i kao nositelja duhovnoga zajedništva, molitve i blagoslova našega zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića.
Zahvaljujem fra Vladimiru (Vidoviću), OFMConv, predsjedniku Konferencije nacionalnih duhovnih asistenata Franjevačkoga svjetovnog reda, koji nas je uveo u smisao ovoga nacionalnog hodočašća. Odgovorili ste na poziv… ne samo na poziv koji je ovom prigodom uputila nacionalna predsjednica Frame i nacionalna ministra OFS-a, nego ponajprije na poziv koji vam je uputio i koji obnavlja Božji Duh.
Taj poziv prepoznajete, slijedite nadahnuća, praćeni svojim duhovnim asistentima, braćom svećenicima, s kojima radosno dijelim ovo predsjedanje slavljem dara Kristove blizine i vječnoga života.
U taj život uronjeni, za život molimo, pridružujući se tako svojoj braći i sestrama, ljudima koji poštuju otajstvo života i koji upravo u ovim trenutcima svojim hodom zagrebačkim ulicama i trgovima svjedoče o ljepoti toga dara, koji jedini daje i puni smisao oblikovanju društva.
Izvorište toga dara je u Gospodinu koji je među nama i u nama. Zato je prvi korak naših hodočašća korak dolaska pred Gospodina u našim srcima. Pokajmo se za svoje grijehe i predajmo ih milosrdnomu Ocu. Molimo milost čiste savjesti i u radosti oproštenja utecimo se zagovoru blaženoga Alojzija za naše poslanje, za Crkvu i za život hrvatske domovine.
Homilija
Liturgijska čitanja:
Dj 16, 1-10; Ps 100, 1b-3.5; Iv 15, 18-21
1. Bilo bi dojmljivo čuti kako su Isusove riječi: „Ako vas svijet mrzi, znajte da je mene mrzio prije nego vas“, odjeknule u vama, braćo i sestre, koji živite Kristovo poslanje u svijetu posebno privučeni i prožeti ljepotom zanosa sv. Franje.
Najprije je začuđujuće kako se čudesno Božja riječ posložila za današnje hodočašće. Iz toga sklada izdvajam četiri naglaska.
a) Djela apostolska govore o pojedincima, o osobnim odnosima u raznolikosti tadašnjega društva. Osjećamo ne samo pozornost prema imenima, nego i prema ozračju u kojima ljudi žive. Osjećamo rukavce rijeke Radosne vijesti koji su nošeni glagolima: prolaziti, stići, predavati, služiti, propovijedati, učvrstiti, navješćivati, povećavati… Koja dinamika i zanos, ali i neobičnost. Čak dvaput čujemo o neobičnome djelovanju Duha Svetoga. Naviknuti smo uz njega vezati otvaranje, buđenje, rast. No, ovdje se čuje da je „Duh Sveti spriječio propovijedati riječ u Aziji“, a zatim da im tada „Duh Isusov nije dopustio otići u Bitiniju“. To je Parakletos, Božji Duh koji prati i usmjerava; koji u određenim trenutcima ne ostvaruje ni dobre nakane, nego mijenja ljudske planove i vodi ih prema većemu dobru.
b) Drugi je naglasak u odgovoru na pitanje: Što dopušta Božji Duh? U Troadi, u snu, u iskustvu koje nije pod ljudskim nadzorom, sveti Pavao u viđenju čuje poziv: „Prijeđi u Makedoniju i pomozi nam.“ Vrijedi sačuvati srž toga poziva: prijeći preko i pomoći. U tome se osjeća duh vazma, prjelaska i njegov smisao – pomoć koju može pružiti samo Radosna vijest i Krist Spasitelj.
c) U psalmu koji povezuje današnji navještaj pjevali smo: Kliči Gospodinu sva zemljo! Služite Gospodinu u veselju! Gospodin je Bog, „ona nas stvori i mi smo njegovi“. Ne osjećamo li u tim riječima i u onima koje slijede isto nadahnuće koje susrećemo u Pjesmi stvorova sv. Franje: „Hvalite i blagoslivljajte Gospodina moga, zahvaljujte njemu, služite njemu svi u poniznosti velikoj“?
d) Četvrti je naglasak u neobičnosti suprostavljenosti svijeta i Kristovih učenika. Tim više, jer je ‘svijet’ u grčkome tekstu izrečen pojmom ‘kósmos’, uređena, ukrašena zbilja; ures koji je povezan s Božjim djelom. Zato smo pozvani pitati se o kakvoj je urešenosti riječ, jer vjernik ne može biti u sukobu ljepotom Božjih stvorenja, s predivnim djelom proizišlim iz Božje ruke. Koji je to svijet koji mrzi Kristove učenike?
2. Mi, kršćani koji slijedimo Krista pozvani smo živjeti na način koji je često u napetosti s okosnicama na kojima je uređena politička i društvena zajednica u kojoj živimo.
Naš nam Učitelj govori, povijest Crkve pokazuje da će u svijetu koji je organiziran na temelju sebičnih polazišta i ciljeva, oni koji nastoje živjeti i odražavati ljubav, biti progonjeni.
Zbog toga, kada je neki kršćanin ili kršćanka jako hvaljen od zemaljskih moćnika bilo kojega profila; kada je uzvisivan u medijima, na to se ne treba oslanjati niti se u to treba pouzdavati. Apostoli su dobro zapamtili Isusovu riječ: „Kad biste bili od svijeta, svijet bi svoje ljubio.“ On nas je izabrao i na temelju te izabranosti i poziva imamo snagu podnijeti progonstva i protivljenja, noseći u sebi radost i mir.
Kao da lako zaboravimo da Isus nije rekao: Mene su progonili, ali vas će hvaliti i podupirati. Ne, njegova riječ je i dalje ista: Ako su mene progonili i vas će progoniti.
Uistinu, uvijek progone njega, jer mi smo Njegovo tijelo, baš kao što je rekao i Savlu koji je progonio kršćane: Zašto me progoniš; zašto mene progoniš? Upravo je to naglasio kod pranja nogu, u toj euharistijskoj gesti ljubavi.
3. Ponavljanje Isusovih riječi o tome u Evanđeljima pomaže nam bolje razumjeti početke Crkve u kojima vidimo znakove kriza i progonstava, ali i snagu od koje Crkva ne prestaje živjeti.
I baš je ta poistovjećenost s Isusom stoljećima davala snagu vjernicima, svetima da nastave ići istim putem i svjedočiti istinu.
To mističko, otajstveno iskustvo živi nadasve u euharistiji. Jer, što su to imali kršćani na početku, na onome početku koji je rođen iz poziva i snage Duha? Na onome početku do kojega je želio doprijeti i do kojega je dopirao sveti Franjo, u koji je bio zaljubljen blaženi Alojzije.
Imali su čežnju u sebi koja teži prema vječnosti i punini života, baš kao što ju ima svaki čovjek danas. Imali su traženja, svoja pitanja i nesigurnosti, na koja su odgovor bila svjedočanstva u Kristovu uskrsnuću, na kojima i danas Crkva počiva; imali su iskustva u kojima su prepoznali susret s Kristom, neočekivan, naizgled tih, a dovoljno snažan do mjere promjene života i obrata; imali su sačuvanu Isusovu riječ, iz ljubavi, njegove geste i – euharistiju. Još nije bilo oblikovanog novog zavjeta; još nije bilo definiranoga nauka, a sve je živjelo među njima i sve je obilovalo snagom iste ljubavi koja je nosila svete koji se stoljećima u raznolikosti prepoznaju po istome.
Ako i živote sv. Franje i bl. Alojzija položimo na te početke, vidjet ćemo od čega su živjeli, na što su se oslanjali i u koga se pouzdavali. Zar nisu u njima prepoznatljive riječi Apostola: „U svemu se iskazujemo kao poslužitelji Božji: velikom postojanošću u nevoljama, u potrebama, u tjeskobama, pod udarcima, u tamnicama, u bunama, u naporima, u bdjenjima, u postovima, u čistoći, u spoznanju, u velikodušnosti, u dobroti, u Duhu Svetomu, u ljubavi nehinjenoj, u riječi istinitoj, u snazi Božjoj; oružjem pravde zdesna i slijeva; slavom i sramotom; zlim i dobrim glasom; kao zavodnici, a istiniti; kao nepoznati, a poznati; kao umirući, a evo živimo; kao kažnjeni, a ne ubijeni; kao žalosni, a uvijek radosni; kao siromašni, a mnoge obogaćujemo; kao oni koji ništa nemaju, a sve posjeduju.“ (2Kor 6, 4-10)
Tko živi po mjeri prolaznoga svijeta, brinući se samo o izvanjskome, o dojmu i uspjesima, ima sve i – ništa više, ograničuje sebe i odriče se ljubavi. Isus nas upozorava na progonstva, ali tu ne ostaje, nego nas ohrabruje, otvara novo obzorje govoreći: Ja sam vas izabrao iz svijeta. Ta izabranost je plodonosna muka, ljepota križa, vedrina nemira…
4. Poziv u franjevački svjetovni red jest zahtjevan poziv, ali je kršćanski poziv, poziv u Crkvi, uvijek praćen milošću i potrebnim darovima. Frama i Franjevački svjetovni red dio su razgovora koji traje između Krista i njegovih; razgovora u kojemu vjernik i vjernica trajno pitaju Franjinim pitanjem: Gospodine, što želiš da učinim?
To je pitanje iz kojega će proizići briga za Crkvu, njezina duboka obnova, briga za ono što je i u svjetovnome redu snažno naglašeno: povezanost sa župnom i biskupijskom zajednicom. Osjećamo da nam je u Hrvatskoj potrebna snažnija crkvenost. Ona nije plod naših organizacijskih napora, nego pritjelovljenosti Kristu, napose po euharistiji.
Oslonjeno na karizmu svoga utemeljitelja franjevaštvo je uvijek živjelo: Evanđelje kao vrelo, euharistiju kao središte, siromahe kao braću i sestre, a Crkvu kao Majku.
No, sve to nošeno je ljubavlju. Blaženi je Alojzije – govoreći o redovništvu – rado naglašavao sliku iz Pjesme nad pjesmama, sliku onoga koga se voli, Gospodina koji pase među ljiljanima (usp. Pj 2, 16), sliku posvete u nenavezanosti, u mirnoći i sigurnosti Kristove prisutnosti.
Ponovno iščitavajući riječi Blaženika redovnicima i redovnicama zastao sam na toj slici, jer odgovara svakomu dijelu njegova života, njegovim riječima i zauzimanju.
U povezanosti nadbiskupa Stepinca s franjevcima i franjevkama vjerujem da u svome spomenu nosite razne cvjetnjake. U meni je najdojmljivija ostala urezana slika na optuženičkoj klupi, gdje su, uz Nadbiskupa, sjedili franjevci i odražavali isti mir pred svijetom koji mrzi, koji se izvanjski predstavljao kao kosmos, a iznutra je rađao i širio kaos.
5. Braćo i sestre, molimo Gospodina da i u ovome slavlju svojim Duhom zahvati srca koja će otkriti ljepotu izabranosti u kojoj nemamo ništa, a posjedujemo sve; u kojoj Bog svojom i našom ljubavlju mijenja one koji prijete, koji nas progone, vrijeđaju, izruguju.
Molimo zagovor blaženoga Alojzija da temelj življenja u svakodnevici, u krsnome, zajedničkom svećeništvu vjernika, bude Krist, Onaj koji nas je zahvatio svojom ljubavlju da možemo uvijek preći prijeko, onkraj granica svijeta. Jer, kršćani nisu odvojeni od svijeta i progonjeni zato što bi bili bolji od drugih. Stvarnost kojoj Evanđelist daje ime ‘svijet’ buni se protiv kršćana koji svjedoče Krista, jer su u svijetu, njegov su dio, ali mu ne pripadaju, istrgnuti su i žive u Kristu.
I kada nam se čini da smo preslabi, da naše riječi i život nemaju utjecaja ni značenja, očito smo prihvatili pogled koji dolazi od svijeta. Time i malodušnost. Dovoljno se okrenuti da bismo čuli i vidjeli Gospodina i polje ljiljana. Okupljeno oko onoga što svijet smatra nevažnim, bezvrijednim, ničim, a nama je sve; u ruci Očevoj iz koje nas nitko ne može ugrabiti, radujmo se Crkvi, ‘popravljajmo’ ju i služimo Gospodinu u veselju.
Amen.
